14.11.2011.

Za drage duse ...Pronaci cete se same ...

Slabo zalazim u ovaj maleni tamni hodnik svojih zelja.Zaboravila sam kako se pretakaju misli na hartiju bijele boje.Prolazi jos jedan dan,proci ce i jos jedna noc.Duga neprospavana noc.Pokusavam shvatiti ko mi je on zapravo?Jel mi ga Allah dao kao kaznu ili kao nagradu.
Izgubila sam mnoge borbe.Nije mi zao i porazi su dio zivota.Tako to ide.Kada sve stavim na papir samo se nadati da sam makar pametnija kad vec nisam sretnija nego sto sam jucer bila.Zivot me mucio, zivot me naucio.
Nekad me obuzme osjecaj gusenja.Osjecaj da mi je tijesno.I znam i da nema veze s tim sta sam uradila, a nisam trebala,niti sta sam trebala,nisam stigla, a mogla sam.Borim se protiv osjecaja sputanosti koji me obuzima svakim korakom nacinjenim na ovom dunjaluku.Nije problem u ljudima,sistemu,familiji,bivsem muzu.Nije,priznajem.Problem je u meni, u krilima koja su se neocekivano razvezla u potrebi moje prirode da luta.Trudim se da otkrijem odakle mi to.Nisam li nekim nesretnim slucajem naslijedila tu najgoru osobinu za ljude oko sebe i za mene samu, gonjenu nemirima.Nemiri me gone odkad se sjecam sebe.Davala sam im svakakva imena.Gldaju sam ih nazivala i hranila se promjenama ljudi oko sebe.Nemirima sam ih zvala i sad to ponekad cinim.I pokusavala sam da ih utihnem u glavi, da zanemarim preskok svog srca.Da ne mislim o tome kako mi se pluca stegnu na flash svog citavog zivota.Navikla sam ljude da ih stisavam,smirujem,da ne obracaju paznju, da budem mirna i stalna.Govorila sam sebi kada bi me spopale "crne misli" suti.Navikla sam ih na povlacenje u sebe i tim periodama.Sutila sam o tome pred sobom.Mislicu o tome sutra, jednom..Kada nista drugo ne bude preostalo da se misli.Samo ne sada.Da se ne suocim sa mogucnoscu da sam to doista ja.Nestalna,olujna i stihija.
Zivot je tezak i uvijek sam trnovitim putem misli i osjecanja hodala sama.Da potisnem i progutam bol ranjavih nogu i da placem samo kada sam sama.Rekli su da mnogo sutim, nisu ni bili svjesni koliko sam sutnjom rekla.Rekli su mi da imam sve, a nisu znali da dusa nema najvrednije.Rekli su mi da imam lijepe oci, a nisu ni primjetili da sjaj nedostaje vec odavno.Rekli su da sam sretna,a nisu ni znali kako izgledam kada sam sretna.Kroz svo ovo iskusenje i bol i sramotu makar je dusa nasla ono najvrednije.Allahovu Milost.NECU dopustiti sejtanu da ikad vise unisti covjeka u meni, voljecu i vjerovati, odbaciti cu obmane, lazi,prevare,smutnje i grijehe.To su osobine koje ne dolikuju jednom ljudskom bicu, jer moja nada u Allahovu Milost je jaca i od vremena i od svih.Allahova volja te nikada nece odvesti tamo gdje te Njegova Milost nece zastititi.
Ne mogu Vas sprijeciti da se udaljite od mene.Ne mogu Vas sprijeciti da Vasa srca bole i budu povrijedjena i da izgubite povjerenje i vjeru u mene.Ali mnogo mi je duse iza Vas ostalo.Dobro je sasvim kad svratite ponekad u snove ili me dotaknu Vase ruke daskom vjetra,umiju kapi kise.Ili kada u mraku cujem otkucaje srca u srcu.Dobro je sasvim da duse Vase su tu,jer ja onda lakse prkosim crnini koja mi visi za vratom..


Utrkivale su se misli do prozora pokislog

Vrebale oluju u nocima bisernim

I krale uzdahe svjetovima laznim

Odmicale su ih kapije od ponora

I vezale im ruke cistim rijecima

Mucile su ih staze i padale im pred noge

Da odvezu grijehe

Da otputuju sretne

Potajno su zvijezde noci krale

Sabah cvrkutao, a misli se vjesale same o sebe

Odrijesene brzoplete rijeci sijevaju prostorom

Odjekuju daljinama

Rezu maglu odumrlim stranicama zivotnih zidova

Pokretna slova u jeziku stradavaju prije izgovora

Okrivljuju,  padaju,  placu, dozivaju

Pokajanje...

Smiluj nam se ja Allah, smiluj nam se ja Rahman, oprosti nam ja Gaffar, primi nase pokajanje ja Tevvab, i ne dozvoli ja Vehhab nasim srcima da posrnu nakon sto si nam milost Svoju darovao.Amin.